Šira društvena zajednica prepoznala je problem narušenog mentalnog zdravlja kod djece i mladih, te odraslih i starijih osoba, koji značajno otežava, opterećuje, pa i ometa njihovo funkcioniranje u svakodnevici, nošenje sa očekivanim obavezama, i dosezanje iskustva mira i bar dovoljnog zadovoljstva sobom, životom i
perspektivom. Ozbiljnije smetnje mentalnog zdravlja uzrok su intenzivne psihičke patnje oboljele osobe i patnje njezinih skrbnika pa i suradnika.
Kad psihičko odjekne u ponašajnome…
Psihički onemoćala, napaćena ili intenzivnim emocijama preplavljena osoba otežano živi, ona uz veće napore postiže manje. U riziku je od socijalne izolacije ili neadekvatnog socijalnog ponašanja. U riziku je da stagnira i nazaduje u odnosu na ono što može, svojim sposobnostima, dati i doseći, ako joj se pravodobno ne pruži adekvatna podrška i pouči ju se načinima samopomoći. Npr. u visokom stresu postoji vjerojatnost da ćemo na novu frustraciju reagirati impulzivno i pretjerano, a u snažnoj nesigurnosti i napetosti vjerojatnije je da ćemo reagirati suviše pasivno, izbjegavajuće… ili pak prenagljeno, nepromišljeno, samo da skratimo vrijeme napetosti. Preplavljujući osjećaj psihičke patnje ili neizdržive praznine neke mlade tjera u samoozljeđujuće ponašanje, pa i
promišljanje o suicidu…
Anksioznost odnosno napetost, strahovi i iracionalno iščekivanje opasnosti mogu učenika dovesti u stanje paralize misli u situaciji provjere znanja, ili čak u stanje nemoći da kroči u školsku zgradu usprkos racionalnom sjećanju da se ništa katastrofalnog u školi neće dogoditi, no stanje straha je preintenzivno da mu se bez ogromnog napora volje i podrške mogu oduprijeti.
Osoba opterećena depresivnim stanjem, iako bazično možda okretna, poletna i savjesna, može zapasti u stanja u kojima sebe ne prepoznaje, u kojima želi raditi, činiti, djelovati, kao što je nekada htjela, znala i mogla, a sada ne može, te razvija krivnju zbog vlastite nemoći da djeluje. Takvima je ustajanje iz kreveta ponekad uspjeh, kojeg čine uz ogroman napor, dok istodobno okolina ne može razumjeti da se ovdje ne radi o lijenosti, nego o preplavljujućoj nemoći.
Na drugoj strani mogu se naći djeca i mladi, često daroviti, koji pored svih talenata i potencijala koji ih rese i koji predstavljaju njihove osobne adute za uspjeh u životu, doživljavaju tiraniju perfekcionizma, koji ih tlači preko optimalne mjere i oni, takvi obilno obdareni potencijalima i sposobnostima, propuštaju biti sretni i uživati u svojim postignućima i sebi samima. Takvi će silno raditi, silno se iscrpljivati, nastojati iskontrolirati sve aspekte svoga života, rada i postignuća, redovito se iscrpljujući do krajnjih granica tijela, uma i psihe, pri čemu postoji vjerojatnost da neće biti zadovoljni, jer ishod nije onoliko izvrstan koliko su oni zamislili da bi trebao biti. A, ako nije 100% – to je nedovoljno dobro, usprkos potraćenom vremenu i trudu! Teško je zamisliti tu ogromnu predanost preko svih granica, nakon koje, sa ishodom koji je zapravo iznadprosječan, oni ne mogu osjetiti zadovoljstvo i krenuti na nove zadatke, već ostaju u svome nemiru, nezadovoljstvu, i zamci ograničenog vremena za sve ono što žele postići na svim poljima na ekstremno visokim razinama.
Osoba, recimo roditelj, pod dugotrajnim stresom i moguće traumom, koji ozbiljno nagrizaju centar
osobne stabilnosti i samokontrole, može lako pred sljedećom provokacijom ili nezrelošću djeteta, u
nedostatku podrške bližnjih, reagirati agresivno i impulzivno, zapravo nasilno, unatoč tome što visoko cijeni moralne vrijednosti, poput obzirnosti i pomnosti u odnosu sa drugim bićem.
Član obitelji, partner, partnerica i/ili dijete, uvjereno u vlastitu bezvrijednosti i nemoć, u u nekom
nepovoljnom odnosu neće izabrati izaći iz zlostavljajućeg odnosa niti će se zauzeti za sebe, odnosno
teško će povjerovati da postoji izlaz i da ima smisla nekome reći istinu, jer tko bi se i zašto zauzeo za
bezvrijednog i jadnog.
Zanemareno i zlostavljano dijete, odnosno iskustvo bivanja nebitnim i prezrenim, može bez
adekvatne prorade i podrške, postati hipersenzibilno, hiperreaktivno, impulzivno ili pak suviše
povučeno. Naravno, scenariji su različiti, kojima nas psiha, na svijesne i nesvjesne, zrele i vrlo nezrele
načine, pokušava zaštititi od kraha identiteta. A, briga o mentalnom zdravlju, i svaka dobrohotna
osoba u svačijem životu, uz odgovornost i savjesnost, mogu postati dragocjeni temelji za integriranje
svih iskustava, lijepih, ružnih, neutralnih ili traumatičnih, u naš self, uz očuvanje kapaciteta da živimo
život u skladu sa našim zdravim vrijednostima.
Biti u tvojim cipelama – u tvojim okolnostima života, odnosa i uma
Naše unutrašnje istine ponekad drugi ne mogu pratiti, niti razumjeti, ako ne žele ili nemaju taj senzibilitet i zainteresiranost da drugoga obuhvate. Također, sa nečijim iskustvima možemo se povezati, jer smo slično i sami proživjeli, no neka su iskustva drugih drugačija i intenzivnija ili zaravnjenija od naših, i tu je potrebno učiniti napor imaginacije zamisliti sebe u tuđim cipelama. Zapravo, to je i zanimljivo: shvatiti da drugi nemaju moja iskustva, moje oči, kojima gledaju na sebe i na svijet. Tuđi psihološki interijer i percepcija realnosti uvijek je malo ili puno drugačija od mojeg interijera i moje percepcije.
Sjećam se jedne svoje kolegice, koja bi dok sam pričala nešto o sebi i svojim životnim okolnostima i
osjećajima, pomno slušala što pričam i prevodila sebi u svojoj ličnosti, što je to kod mene drugačije pozicionirano, nego kod nje. Imala sam dojam da me prati i sluša, a istodobno da sebi pojašnjava moju različitost u odnosu na nju, kako bi bolje razumijela moj interijer i lakše se slušajući me, kretala sa mnom, po mom psihološkom
interijeru. Zanimljivo, nije li?
Što tada kada shvatimo delikatnost psihičkog stanja?
Tada, kada bismo progledali, jedan po jedan, do neke kritične brojke, u razumijevanju nutarnje dinamike čovjeka, koja se okom ne da vidjeti, postali bismo, ako bismo cijenili vrijednost etičnosti i ljudskosti, bolje, podržavajuće i humanije društvo. Tada bi pojedinac imao više povjerenja u drugoga, manje bi osuđivao sebe, jer bi i pogled drugih bio ugodniji, u svakome bi trenutku osjećao da ima oslonac i izvan sebe. A, nije li to snažan zaštitni čimbenik protiv kraja psihe?! Kada čovjek želi promatrati druge i razumjeti ih, naći će katkad na ličnosti koje se doimaju rigidnima, nepromjenjivima, kao cijepljenima na inpute iz okruženja, pa čak i nezrelima. I takvima ćemo
prilagoditi svoje ponašanje, spuštajući očekivanja, tražeći načine suživota i, ako zatreba, čuvajući sebe
i vlastitu ranjivost i osjećaj za realitet.
Što više znam o tebi, bolje ću te razumjeti
Jednom je netko rekao da što bolje poznajemo osobu i njezine ukupne okolnosti (uključujući vrijednosti, uvjerenja, vjerovanja, sposobnosti, stavove…) prikladnije ćemo postupati. Zato ne treba prenagljeno reagirati i kategorizirati osobe na temelju 1 informacije i našeg ishitrenog suda. Nećemo na isti način postupati prema osobi koja nešto odbija raditi, jer joj se eto ne da, jer je lijena i neodgovorna, kao prema osobi koja ne može, jer je u stanju ozbiljne depresije koja sjeda na voljne i misaone procese, ili prema osobi koja može, a uporno tvrdi da ne može, jer je povjerovala da je nesposobna… ili prema osobi koja može, ali je sagorjela i trenutno su joj izvršne funkcije nedostupne. No, dobro je zapitati se, koja je istina te osobe meni još neispričana, nepoznata, nevidljiva. Jer, kako bi rekao Mali Princ ono bitno je očima sakriveno!
Neovisno o tome trebamo li nekome pristupiti obzirno, nježno ili službenije, snažno, važno je biti svjestan vlastite uloge iz koje komuniciramo, vlastitog stava i tona. Je li naš ton optužujuć ili činjeničan, služben, odmjeren, nježan, bahat?… Je li u skladu sa našom ulogom, npr. roditeljskom, poslovnom ili razgovaramo iz uloge koja nam situacijski ne pripada? Šefujem li, a da nisam šef? Roditeljujem li, a da nisam skrbnik? Bježim li, a po ulozi bih
trebao ostati i reći?
Možemo reći da nas Dan zaštite mentalnog zdravlja poziva da razvijemo i primjenjujemo tzv.
mentalnu (psihičku ili socio-emocionalnu) pismenost u odnosima s drugima, ali i u odnosu sa samim
sobom. Jer, ne možemo šetati po tuđem iskustvu i pružati ruku, ako negdje i prema sebi ne
ostvarujemo stav zainteresiranosti, prihvaćanja, neosuđivanja, discipline i ljubavi.
Dubravka Ujčić Lukšić, prof.
Ovaj je članak napisan povodom Dana zaštite mentalnog zdravlja, a dio je i projekta
LABIRINT – podrška roditeljstvu.
„Ovaj Projekt provodi se uz financiranje Ministarstva demografije i useljeništva. Ovaj dokument
izrađen je uz financijsku podršku Ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj ovog dokumenta u
isključivoj je odgovornosti udruge Labin Zdravi grad i ni pod kojim uvjetima se ne može smatrati
odrazom stajališta Ministarstva.“
