Neću se utrpati u maleni naslov
Ovo je čudan članak. I, baš me briga! Jer znam da je čist, svoj i moj. Ispisan, drugome
na rast.
Zaštita mentalnog zdravlja zapravo je fraza koja je, kako to inače i biva,
popularizacijom pojmova „zaštita“ i „mentalno zdravlje“, postala bezlična i nepotentna, iako
u konkretnosti iznimno bitna. A, ja ne mogu danas i ne želim – svoj članak zaprljati
bezličnošću i izlizanošću opetovanih pojmova, po cijenu njegove ljepote.
Stoga, nespretno biram drugačije riječi, po cijenu estetike, koje će govoriti o istoj temi
drugačije. Možda eto pitanjem: „Što propuštam činiti za sebe, a dostupno mi je i ima moć
pomilovati me i osloboditi iz mreže?“ Ako bih sebe izazvala da se izrazim kraće, tada bih
rekla da su načini očuvanja vlastitog mira (i pokretači rasta) sadržani u sljedećim potezima:
– u pronicljivom i predanom mentorskom odnosu sebe prema sebi, te u
– preuzimanju odgovornosti za obaveze koje nam pripadaju, a olako ih zaobilazimo.
Mada osobno raspršenog uma i nesklona strukturi, zamjećujem i potpisujem izreku:
„Čuvaj red i red će čuvati tebe.“, koja potvrđuje ovaj drugi zlatni potez koji uzvraća mirom.
I, zaista, što god da život smrdljivoga donese, ako sam čuvaš red i živiš svoje odgovornosti,
život će ti biti smrdljiv samo onoliko koliko jest, ni trunčice preko. Život neće biti okaljan
dodatno zbog tvojih neodgovornosti. Ako smo odgovorni, oslobodili smo se suvišnih tereta,
suvišnih pritisaka i smradova. I, tada, ako trebamo trpiti, trpit ćemo zbog nečega što nije do
nas, a možda je do života ili do tuđih nepreuzetih odgovornosti.
Nadalje, u moru različitih osjećanja i doživljavanja, zaboravljamo da čovjek posjeduje
ogromnu moć i tendenciju, svojim stavovima i uvjerenjima (blesavim, ćoravim, glupim,
napuhanim, nekritičnim ili prekritičnim), sebi, a ne samo drugima, značajno oštetiti život.
Takve kognicije, odnosno misli i uvjerenja, su one koje nas lažu, bilo da nam iskrivljuju
istinu o nama u smjeru mizernosti, inhibicije i neperspektivnosti, ili nam je uzdižu u neku
jeftinu veličinu, slijepu za vlastitu prosječnost. Koliko bi radosti donijeli čovječanstvu
uzoholjeni ljudi, kada bi samo mogli biti obični, i lijepi u svojoj ljudskosti.
U tom smislu, velik je dar, sebi i svijetu, drznuti se zauzeti stav sumnje prema svojim
samokritičnim ili samoosljepljujućim mislima, te se usuditi rasparati pukotine tih dosadnih
slojeva, i ugledavati sebe kakvi jesmo – na danjem svjetlu.
Zamislite koliko bi bilo olakšanje za iskompleksiranog, ugledati svoju ljepotu očima
drugih. I, koliko bi bilo olakšanje za uzdignutog, kada bi shvatio da je prizemljen u
jednostavnosti, drugima značajno voljiviji, draži.
Nije jednostavan put osporavanja vlastitih očiju kojima gledamo sebe. Nije
jednostavno, jer nam je um zavodljiv i inertan. Neda mu se kidati spone i sebe iznova
osvjetljenog upoznavati, po cijenu propuštanja vitaliteta. Kakva šteta!
A, opet, lijepo je moći upotrijebiti svoj mentorski stav (spram sebe) i odlučiti sebi
samome, unutar sebe samoga, sačiniti bazu, ležaj ili tlo. Neko sigurno mjesto u kojem možeš biti miran, zaštićen, neovisno o tome jesi li nepogrešiv ili osjećaš da si greška sama.
I, ne mora to mjesto biti fino ni sjajno. Bitno: da je sigurno.
Zasigurno ima još tzv. zaštitnih čimbenika mentalnog zdravlja, onih koji uistinu štite
naš ja, od rascjepa i raspada, no ja bih se u ovom trenutku zadržala na ovima, koji vraćaju
kormilo u ruke subjekta i pokreću njegov mentalni aparat da se gotovo uzbudljivo zapitkuje:
„Kako doprinosim svome jadu, dok imam iluziju da nije do mene?“ Što god da je odgovor na
ovo pitanje, greška, propust ili pretjerivanje, istodobno je potentna slutnja rješenja, odnosno
miris nekog novog svježijeg sebe.
I, ne moramo se užasavati vlastitih pogreški, pretjeranosti i mana. Nismo toliko
drugačiji od drugih. Valja nam moći sebe obuhvatiti pogledom trenera koji ne odustaje od
svojeg nazovi-sportaša, dok mu ne omogući da dotakne neslućene domete.
U konačnosti, valja nam prvo u nama samima sačiniti mjesto, mekano, toplo, ugodno
i, ma hajde, čisto, sa ponešto čvrstoće, koje će nas čuvati za hladnih vjetrova i dosadnih kiša.
Sablažanjavanjem nad sobom ili bičevanjem sebe, daleko smo od toga da u sebi budemo,
takvi kakvi jesmo, na sigurnome mjestu.
Tko se pronašao u ovome tekstu, pronašao se. Tko nije, nije. Možda vama trebaju
riječi po nekoj drugačijoj mjeri. I to je u redu. Ne moraju moji članci biti baš svakome pitki,
niti svakome dragi. Ovo su moji retci, onakvi kakve sam ovih dana mogla dati, držeći se
kriterija – neizlizanosti. A, za one čitače, koji trebaju nešto drugo, da ih takne, dirne.. – neka
listaju dalje. Pronaći će nešto što hrani i nad njima bdije. Jer, danas je dan koji potiče mnoge
suportivce da iz sebe iznjedre blago…, kroz neki članak, videozapis ili darovanu pažnju u čast
zaštite nečijeg mentalnoga stanja.
Dubravka Ujčić Lukšić, prof. psiholog