“Kad se u nama budi bijes, sjetite se posljedica.”
Dakle, nije mi namjera pričati jednostrano o emociji bijesa, iako taj pojam ( bijes) nosi negativnu, po nasilje rizičnu, konotaciju. Sigurno postoje situacije u kojima je bijes opravdan i razumljiv, no bitno je što činimo u stanjima bijesa. Eskalira li tada naš bijes u nasilno ponašanje, ili uspijevamo reagirati bez prelaženja granica tuđeg integriteta, ili možda silinu bijesa „gutamo” i okrećemo protiv sebe?
Ljutnja je svakako korisna emocija, koja nam osigurava da sačuvamo ono što je naše (teritorij, imovina, vrijeme, mir, sigurnost…) od nasrtaja drugih. Ljutnja se javlja kao odgovor na situaciju u kojoj netko, situacija ili osoba, nastoji uzeti od naših resursa, ispriječiti nam se na putu prema nekom cilju, oteti nam mir, dostojanstvo, reputaciju… Pa, kad izreagiramo ljutnjom, ili asertivnim tonom, mi povećavamo vjerojatnost da će se nasrtljivac povući od naše opipljive ili neopipljive svojine. No, nema garancije da će tako biti. Stoga, valja paziti da se ne „raspametimo” od ljutnje. Raspamećena ljutnja, uveličana činjenicom da nas nasrtljivac nije ni doživio, lako prelazi u narcističnu silovitu ljutnj. Jer tko si ti da mene, u mojoj snazi, tretiraš kao zrak?! Ova nedoživljenost ili previđenost može biti zaista okidač tzv. narcistične povrede. Netko je ostao miran i jak preda mnom koji sukljam sve što imam, i ponovno sam nula.
Mnogi, obezvrijeđivani i zastrašivani ljutnjom bližnjih (traumatizirani nasilnim postupcima), nikada nisu naučili koristiti vlastitu ljutnju, niti su blizu shvaćanju da imaju pravo posegnuti za njom u namjeri da zaštite sebe ili nešto svoje. Takvi kroz život prolaze oslanjajući se na srdačnost i/ili na izbjegavanje „opasnih” ljudi i okolnosti.
Za druge, emocionalno stabilne i od nasilnog odnosa pošteđene osobe, ljutnja je resurs za kojim posežu kada procijene da im je potrebno očuvati vlastite granice. Njima je njihova ljutnja dostupna. Oni znaju da imaju pravo koristiti je, ako zatreba. S lakoćom bivaju srdačni, ali po potrebi riskirat će tuđe zamijeranje u namjeri da iskažu ono što im smeta u tuđem postupanju. Znaju gdje moraju stati. Ne žele nikada prijeći u agresiju.
Za neke treće osobe ljutnja je moćan i opasan alat kojim ne znaju upravljati, oni nekontorlirano (a nekad i namjerno) njime povrijeđuju ljude radi nekontroliranog izljevanja frustracije ili namjernog kažnjavanja druge osobe, koje racionalno ili iracionalno doživljavaju ugrožavajućima za sebe, bilo fizički – bilo emocionalno.
Pretjeranija inačica ove pretjerane ljutnje – opisuje one osobe koje osjećaju vulkanske razine bijesa u sebi, i u velikom su riziku, da tu silinu, suknu na nekoga (izvor ljutnje), paleći se na iskricu i najmanje frustracije.
Ako je osoba imalo samosvjesna, a poželjno je da je osposobljena i vještinama regulacije ljutnje, postoji nada i šansa da će u trenutku njezine ekspanzije ( a dovoljan je djelić „trenutka“ za dosezanje eksplozivne, nezaustavljive, razine bijesa) zadržati kritičnu razinu sabranosti i posegnuti za tehnikama samokontrole – i zaštiti sebe i drugog od vlastitog agresivnog izboja.
No, lako je pričati o emocijama i o samokontroli – ovako: teoretski. Činjenica je da osjećaji, osim fiziološke komponente uključuju i snažnu motivacijsku komponentu, poriv da reagiramo ( bilo povlačenjem, plačom u slučaju tuge, ili agresijom u slučaju bijesa) te je u „in vivo“ situacijama puno zahtjevnije reagirati kontrolirano. Emocija bijesa je osobito snažna, prodorna i razorna, ako se njome bezumno barata. Potrebni su nam ozbiljni mentalni resursi i manevri, budnost i aktivaciju „mudrog ratnika” u nama.
Drugi problem, osim zahtjevnosti nošenja sa silinom ljutnje, je u njezinoj zavodljivosti. Naime, stanja ljutnje/bijesa, osobu opremaju osjećajem odvažnosti, snage, jakosti i nadmoći. I, ugledavanjem provokatora, nasrtljvca savladljivim stvorom A, lijepi su to osjećaji i lijepo je bivati u stanjima snage i nadmoći. A, lijepo je i neprijatelja imati prilike doživjeti jadnim i beznačajnim. Problem je što su ta stanja reaktivno uspostavljena, ona nisu naša stalna postava, niti percepcija koju ćemu zadržati nakon što nas silina bijesa napusti – ispuše se. Često mi previđamo da osobe, pa ni mi, nismo isključivo crni ili bijeli, pravednici ili griješnici. A, u silovitom reaktivnom bijesu naslanjamo se upravo na taj osjećaj da smo mi bijeli i čisti, da drugi je prljav i grozan. Svi smo zapravo mozaični, sa tendencijama prema crnilu ili bijelilu. No, da, ponekad je i objektivna realnost, koju bi i promatrač potpisao, takva da je drugi crn, a mi bijeli, u nekim specifičnim okolnostima. No, i tada, za nas nije (dugoročno) isplativo reagirati raspamećeno s vatrom bijesa, koju ne briga što će biti s drugim, niti s nama, nakon agresivnog pražnjenja.
Odakle uopće taj vulkan bijesa u čovjeku? Što da čovjek radi sa vuklanom u sebi? Kako se vulkan gasi li bar hladi? Je li to uopće moguće?
***
Sjećam se prigode na kojoj je bilo rečeno, da žrtve zlostavljanja, a zlostavljanje podrazumijeva iskustvo obezvrijeđenosti i obespravljenosti, mogu u novim uvjetima, u situacijama u kojima drugu provocirajuću osobu vide slabijom od sebe (a ne većom od sebe), reagirati ispadima bijesa, odnosno nasilno. Sjećate se fraze „transgeneracijski prijenos nasilja“? Npr. neposluh djeteta, plač bebe koja se ne umiruje, otresiti kolega na poslu, pretjerano nesigurna osoba … mogu biti okidači vraćanja u staro stanje nemoći, nedoživljenosti, obezvrijeđenosti. Sada je žrtva osnažena i odrasla pa zna da npr. dijete nije jače od nje, što znači da se ona može ovoga puta odbraniti uz pomoć ljutnje od njegove provokativnosti, a time raste mogućnost nekontroliranog izboja bijesa prema djetetu, uvećanog za silinu starog dugo potiskivanog bijesa kojeg tada i ondje nije mogla izraziti, niti u samoobrani. Kao da mala provokacija u sadašnjosti lako raskrvari staru bolnu ranu uz rizik divljeg impulzivnog nastupa. Događa se retraumatizacija uz reaktivno impulzivno djelovanje. Naravno, da ne mora svaka reatraumatizacija rezultirati raspamećenom reakcijom, no valja poznavati i tu moguću putanju i bdjeti nad sobom, odnosno svojim psiho-fizičkim sustavom, na terenu na kojem uočavamo „provokacijska polja“.
***
Sjećam se kada nam je na grafikon rasta ljutnje kojeg nam je nekoć pojašnjavala profesorica kliničke psihologije pokazivala. Ljutnja, kaže krafički prikaz, može u sekundi doseći eksplozivne razine i dovesti nas do nekontroliranog impulzivnog reagiranja – zapravo agresivnog ponašanja. Dakle, ljutnja može, ako ju ne zamijetimo dok je niske ili srednje razine i ako ne krenemo pravodobno pokretati metode samokontrole i „hlađenja“, u sekundi porasti sa razine 5 od 10 ( srednja ljutnja) na razine pretjerane ljutnje (7 ili 8/10) i eskalirati u impulzivnom činu. Impulzivnost znači da smo postupili onako kako smo, preplavljeni porivom ( porukom emocionalnog primitivnog mozga) htjeli reagirati upravo sada i upravo ovdje. Impulzivnost podrazumijeva nepromišljenost, odnosno nekontaktiranje vlastitog racionalnog mozga – što on misli, je li za nas dugoročno u redu da postupimo po direktivi emocionalnog uma. Hm. Nije lako biti čovjek, sazdan od divljih poriva i ideala…
Naime, u stanjima tako intenzivne ljutnje, emocionalni mozak (primitivni) drži kormilo, a on tvrdi da izvor ugroze treba ukloniti (kazniti, udaljiti, povrijediti…) te je vrlo vjerojatno da će se ta tvrdnja obistiniti, ukoliko ne posegnemo sa internalnim alatima. Niže opisujem neke savezničke mogućnosti za odupiranje zavodljivom stisku bijesa.
Stoga, dragi moji, ako niste osobe koje znaju lijepo, snažno i prikladno koristiti svoj resurs ljutnje, pažljivi budite u situacijama koje ćete prepoznati provocirajućima i frustrirajućima za sebe. Tada okom ratnika opažajte svoja stanja i razlučujte što se zbiva u vašem unutrašnjem okruženju, prepoznajte vaše kognicije, osjećaje, porive i mišićne tenzije, koje ukazuju na visok rizik ( npr. 6 od 10 na subjektivnoj skali snage ljutnje) skorog gubitka kontrole nad zavodljivim bijesom, i posegnite za onim strategijama koje vas odmiču od preplavljenosti, i povećavaju vjerojatnost primjerenog odgovora. Jer, iako vaš um može, opijen bijesom, željeti nauditi drugoj osobi, vaš racionalni um ne želi sebe ( ni druge) dovoditi u, za budućnost, neželjene situacije, poput prijave zbog nasilja, osjećanja krivnje zbog nekontroliranog ozlijeđivanja druge osobe, niti u stanje srama, gubitka posla, dostojanstva i časti.
Vaši saveznici u tome procesu mogu biti sljedeći:
- Prepoznavanje subjektivnog stupnja ljutnje. Jesmo li na 3 od 10 ili smo već na crvenome, na stupnju 6 od 10 ili još na višoj iskričavoj razini?.
- Ako smo prepoznali da jesmo u stanju ljutnje i u situaciji koja nas „lako pali”, tada je to alarm našem „racionalnom“ mozgu da ne ispušta kormilo nad nama, i da potaknemo sebe na visoku pripranost.
- Možemo tada reći sebi: „U riziku sam da ne izgubim kontrolu. To su te situacije.. Moram paziti na svoje riječi, ruke i um.“ Ili „Učinio bih to i to, ali znam da ću zažaliti ako se ne zaustavim. Jer sada nisam u trezvenom stanju i ne razmišljam cjelovito ni mudro.“
- Možemo izaći iz prostora, udaljiti se iz provocirajuće situacije/odnosa, ili biranim riječima i stavom dovršiti razgovor sa „provocirajućom“ osobom, na način kojim ne nadolijevamo ulje na vatru i poštujemo svoj mir i istinu.
- Možemo skrenuti pozornost na nešto neutralno (popiti vodu, brojati do 10, izmoliti molitvu, pogledati film, mobitel, odslušati pjesmu, obratiti pozornost na disanje…, nazvati prijatelja…), koliko god nam to teško bilo, znajući da to činimo da svoj sustav ispušemo (prekinemo fokus) od bar jednog stupnja ljutnje kako bismo si povećali šanse za primjereno postupanje, na kojemu ćemo si kasnije biti zahvalni.
- Možemo vizualizirati si ili prisjetiti se, brzinskom mentalnom imaginacijom, neke vjerojatne posljedice koje bi nam otvorena eskalacija bijesa naprtila na leđa. Možemo se prisjećati neke naše stare blamaže, koju smo osjećali nakon gubitka kontrole, ili prizvati u svijest neke potencijalno neželjene situacije ( sram, nelagoda, slabost… pred drugima, razgovor s policijom) u kojima se očekivano možemo naći ako učinimo kakvu pretjeranost/ludost.
- Odlukom da ćemo izdržati zavodljivi poriv bijesa zbog neke vrijednosti ( Vrlina je vladati svojim porivima.) koju smo si postavili…
- Možemo raditi na izdržavanju tenzija u tijelu, ali i na pokušajima umirenja fiziološke napetosti, svijesnim disanjem, prebacivanjem fokusa na senzorna iskustva, na nerelevantne sadržaje, masažom mišića, nježnim dodirivanjem napetih dijelova tijela, raznim mišićnim relaksacima i sl…
***
Čuvajte vaše dostojanstvo, osobni i tuđi psiho-fizički integritet. Učite o sebi, zapažajte na koje okidače se palite, kojim samogovorom, projekcijama i mislima hranite bijes, a kojima gasite. Koristite sva ta zapažanja za rano prepoznavanje ljutnje i rano, tj. pravodobno reagiranje u smjeru samoregulacije i samokontrole. Pri tome, ne dajte se zaplašiti vrtlozima u vašoj nutrini. Ljudi smo, sazdani od emocija, poriva, motivacije, misli, neurokemije i tijela… Kad bi se mogli vidjeti iza kože, iza ambalaže, tko zna, možda bi osjetili olakšanje shvaćajući da imamo dosta „braće i sastara po ljutnji“ na našim ulicama, ili bismo možda shvatili da ima i vatrenijih od nas. Često će biti potrebno roditeljskom ili šefovskom snagom intervenirati prema „silama reaktivne ljutnje” unutar sebe.
Na kraju, želim završiti ovaj članak divljenjem prema onim osobama, koje u svojoj ranjenoj i osnaženoj ili pak prirodno stabilnoj ličnosti, nalaze prihvatljive i dojmljive načine prihvatljivog korištenja ljutnje, npr. radi poštivanja nekih pravila ili vrijednosti…, na načine koji lijepo demonstriraju prikladno i snažno poštivanje osobnih i tuđih granica…, da promatrajući takvu zdravu ljutnju ne možeš ne osjetiti visoko poštovanje prema zdravoj snažnoj ličnosti, osobnoj snazi, visokim vrijednostima i etičnosti osobe – koja tako mudro, zauzeto i decidirano progovara.
“Ako ne možeš svladati gnjev, on će tebe.”
~ Seneka
Dubravka Ujčić Lukšić, prof. psihologije
