“Uz velikog čovjeka, često, idu i velike greške.”
Ovaj članak pišem zbog uvida koliko destruktivna („zločesta“) krivnja, za razliku od opravdane, racionalne i konstruktivne, koja također nije ugodna, ali je umjerenija, može opetovanom samoosudom zgaziti samu srž, živost i putanju neke osobe.
Istina je, psiholozi tvrde da su sve emocije korisne, prirodne i (evolucijski, psihološki) opravdane. No, to ne znači da ne postoje pretjerane emocije, izrasle na ranjivosti i hranjene crnim/teškim uvjerenjima i iskustvima.
Reći će psiholozi da je krivnja koristan osjećaj, jer nas svojom neugodnom komponentom motivira da više ne činimo iste greške. Uči nas samokontroli, pažljivosti i odgovornosti. Odgaja nas.
Ipak, nisu sve krivnje, usprkos glasnoći njihovih optužbi, vjerodostojne u svojim osudama. Ponekad se u iskustvu osobe nastane prenapuhani uznemirujući, za psihu okrutni i strogi osjećaji krivnje, koji vrlo spretno i zdušno lažu – tvrdeći ne samo da činimo krivo, nego da smo egzistencijalno, ireverzibilno, nepobitno – do neba – krivi.
A, krivac uvijek zaslužuje kaznu i nema pravo na radost. Pretjeranim samookrivljavanjem osuđujemo sebe na ovu sudbinu, u kojoj sami sebi bivamo i suci i krvnici.
Laži i iskrivljenja u mislima i vjerovanjima glasno preuveličavaju naše greške, osljepljuju nas za dobro u nama i za ono što još možemo pružiti svijetu i sebi, tvrdeći da je jedina opcija za nas takve neadekvatne – živjeti poput zgaženog opuška –u prahu, daleko od sunca. Destruktivna krivnja ne dozvoljava takav luksuz: pomisao da možda nisi potpuni promašaj. Laž ovakve krivnje je nepokolebiva, decidirana, autoritativna i radikalna. Našim vlastitim mislima i subjektivnim iskustvom – neupitna. Ne nudi nimalo odškrinuta vrata.
Odakle i zbog čega tolika spremnost čitavog našeg sustava ( fiziološkog, misaonog i emocionalnog, duhovnog) da nam priušti takvo neperspektivno iskustvo?
Neki od odgovora mogu biti sljedeći. Ako smo zaista realno često podbacivali, griješili, u nepromišljenosti radili nešto pogrešno, povrijeđujuće, glupo… i primali kritike i negodovanja drugih, lako je psihi zbrojiti 2 i 2 i kreirati uvjerenje da smo nadprosječno pogrešiva, tj. pogrešna bića. Moguće da namjera toga uvjerenja funkcionira tako da nas istodobno i kažnjava i štiti, jer ako zaista povjerujem da sam „glup i nesposoban“, onda neću ništa ni poduzimati, jer se drznem činiti povećava se vjerojatnost da ću ponovno učiniti glupost i priuštiti si svježi razlog za novi teret krivnje, što više ne mogu podnijeti. Dakle, ako povjeruješ da si glup, nesposoban i kriv, zaštitit ćeš (?) se od novih pogreški i novih razočaranih pogleda u sebe, tako što ti neće pasti na pamet ništa ni započeti činiti. Cijena koju žrtva destruktivne krivnje plaća je život na niskim okretajima, bez otkrivanja vlastitih dometa, i bez stjecanja novih levela…
Nadalje, a možda slično prethodnome, glas krivnje može se ustoličiti u našoj svjesti, zbog duge izloženosti nezdravim odnosima, u kojima su npr. roditelji, bili prekritizirajući i „kastrirajući“ prema svome, eto, pogrešivom dijetu. Neki zbog vlastitog perfekcionizma, neki zbog drugih frustracija, visokih standarda, emocionalne nereguliranosti, sočno su, riječima, tonom i stavom, izražavali prijezir, srdžbu i omalovažavanje.
Psiha djeteta u nekom trenutku internalizira (pounutrašnji, prisvoji) okrutni roditeljski glas, kao svoj. Dijete se jednim dijelom sebe identificira sa roditeljskom osudom sebe, a drugim dijelom ostaje prijezira vrijedan nepopravljivi odbojni jadnik. Crni dijalog iz djetinjstva sada se ponavlja u umu odrasloga (djeteta). Takvo dijete, a po sazrijevanju i odrasla osoba, u svome će unutrašnjem svijetu sagraditi divove: negativna uvjerenja o sebi i negativni (dojmljivi samokritični) samogovor. Glasovi oba diva odzvanjaju nutrinom osobe porukama i implikacijama o osobnoj bezvrijednosti, nesposobnosti i neperspektivnosti, na jednako sočan i uvjerljiv način kao što su to nekada roditelji činili.
Kako prepoznati lašca u nama ili nefunkcionalno uvjerenje o nama?
Vjerojatno ima više načina, no jedan najdostupniji je sljedeći. Uvjet za promišljanje o sebi je da se postavimo, iako smo subjektivni subjekti, što je moguće objektivnije prema objektu ( osjećanje krivnje) našeg opažanja, bez „figa“, kojima ćemo namjerno izvoditi zaključke koji nam odgovaraju. Rekli bi u teološkim krugovima, da nam valja pomno „rasuđivavati“ – koji udjeli osjećaja krivnje, ili koji osjećaji krivnje koje u sebi zapažamo, jesu realni i utemeljeni na stvarnim propustima i pogrešnim izborima, a koji su prenapuhani, iskrivljeni, nerealni i zluradi.
U tome poniranju u vlastitu nutrinu, možda ćemo primijetiti veliki nesklad, nesrazmjer između stupnja neke naše pogreške ili propusta u odnosu na snagu i intenzitet krivnje. Npr. moguće je da će netko osjetiti snažnu krivnju zbog toga što je ostao 15 minuta predugo na kavi s prijateljicama, u vrijeme u kojem nema većih obaveza kod kuće, što je nesrazmjerno mali povod za tako veliku krivnju. Često, rekla je jedna poznata psihoterapeutica, vrlo intenzivni i glasni osjećaji, koje je teško ne doživjeti pouzdannima, zapravo su – neurotični osjećaji, u kojima, ako i ima istine, ona je bitno iskrivljena i poopćena.
A, lijepo je uspjeti raskrinkati laž destruktivne krivnje, i osjetiti blagodat – da smo tek nesavršena bića, da jesmo katkad neodgovorna bića, ali da nismo promašaj po sebi. Ako smo promašaj po sebi – mi tu ne možemo ništa, jer sve što izreknemo, učinimo ili ne učinimo – bit će promašaj. Ova opcija ne nudi ni perspektivu ni melem ni izlaz.
Drugi alat protiv destruktivnih osjećaja koji stoji na raspolaganju je tzv. kognitivno restrukturiranje, odnosno namjerno racionalno pobijanje starih uvjerenja i svjesno formiranju novih, realnih i nama prihvatljivih uvjerenja o sebi. Npr. nefunkcionalno, generalizirano negativno uvjerenje: „Nikad ništa od mene.“ može se normalizirati u: „Iako sam do sada često postupala neodgovorno i nepromišljeno, ja mogu već danas svojim odlukama i trudom učiniti nešto dobro za sebe i/ili drugog ako tako naumim.“
Velika je razlika kakvo uvjerenje kraljuje u našoj nutrini: konstruktivno ili destruktivno.
Zapravo, bitno je u borbi protiv destruktivnih „velikana“ osnažiti odluku da ćemo prema sebi imati odnos mudrog prijatelja ili zainteresiranog trenera. A, dobar prijatelj (ili roditelj ili partner ili mentor) reći će ti, bez gaženja tvoje ličnosti, što činiš krivo, i reći će ti, budući da zna i sluti tvoje potencijale, što možeš učiniti mudrije i bolje! Nad ovim izborom, kakav odnos želimo njegovati prema sebi, imamo slobodne ruke. Zamislite da prema sebi imate odnos mudrog i skupocjenog trenera, koji vjeruje u vas, stalo mu je, i ne želi gubiti vrijeme na gluposti.
Velika je razlika kakav odnos imamo prema sebi i našoj pogrešivosti.
A, što činiti s nemirom realne krivnje? Taj dio nemira nam pripada. Valja nam prihvatiti da jesmo odgovorni, gdje je moguće ispraviti ili umanjiti štetu, a gdje nije – naučiti živjeti sa tim ožiljkom, sa tim ožiljkom kao motivom da u nastavku života – živimo odgovornije i pažljivije, da drugima pružimo više dobra. Ožiljaka realne krivnje nakupiti će se tijekom života.
Evo sada, dok pregledavam ovaj tekst, sjetila sam se gostiju u školi, u sklopu projekta „Sekunda koja mijenja život“, u kojoj su svoja iskustva s realnom ozbiljnom krivnjom i načinima života nakon fatalne greške sa nama dijelili ljudi, koji su zbog nepažnje u vožnji, prouzročili prometnu nesreću sa smrtnim ishodom. Slušajući te ljude, kao da je vrijeme stalo. Zbog njihove greške, netko nekome dragocijen nepovratno je izgubljen, i ni najžešća krivnja neće ni za milimetar vratiti ga njegovim bližnjima. U tim teškim svjedočanstvima, koja su nam te dane učinila drugačijima od drugih školskih dana, nazirale su se ljepota, iskrenost, duboka poniznost, realnost, odgovornost i odluka o životu nakon kobne greške – na način, koji ne umanjuje i ne zaboravlja svoj grijeh, ali koji odlučuje svijetu i sebi, donijeti više pažnje, mira i ljubavi. Takva krivnja, uz ogromnu cijenu, može, s pravim stavom, uzvratiti perspektivom i odlučnošću da otkrijemo kako još sve mogu rasti i svijetu ponuditi više dobroga (od boli koje sam također prouzročio/la). Ovakav stav ne zaustavlja osobu, ne osljepljuje je, nego poziva na veće i odvažnije davanje drugima.
“Put do mudrosti se može jednostavno objasniti: griješiti, i griješiti i griješiti ponovno, ali sve manje, sve manje i manje.”
Dubravka Ujčić Lukšić, prof. psihologije
