“Shvatila sam da briga o samoj sebi nije isto što i ugađanje sebi. Briga o sebi čin je opstanka.”
– Audre Lorde
Priznati ću vam, večer je prije početka 18. Tjedna psihologije u Istri, a ja, uslijed zamora i izlizanosti psihologijskih tema i fraza, nemam dovoljno fokusa, volje ni inspiracije pisati o samokritičnosti i načinima nošenja sa njom, pa slutim da će sve napisano biti površnije od one razine koju inače očekujem od sebe, i koju znam da mogu dati. No, tako je kako je. Ipak, moja nenadahnutost, ne umanjuje važnost promišljanja o vlastitom odnosu prema sebi, i ne umanjuje potrebu rasta u vještinama samopodrške i samoprihvaćanja. Pri tome, samopodrška nija sljepoća za mane, niti uveličavanje naših vrlina, a samoprihvaćanje ne znači da cijenimo naše slabosti – tek priznajemo da su tu, i zbog toga se ne bičujemo. Samopodrška, za razliku od samokritičnosti, je svjesno korištenje načina kojima možemo sebi, takvima kakvi jesmo, olakšati život, djelovanje i odnose. Ona u sebi sadrži svijest ili priznanje toga kakvi sve jesmo i možemo biti, u dobrom ili lošem smjeru.
Samokritika može biti i konstruktivna i destruktivna. Naslućujete već, da konstruktivna samokritika znači zdravo prepoznavanje našeg djela odgovornosti u nekom neuspjehu ili propustu, zbog ovog ili onog razloga. Osoba koja može prihvatiti da je u nečemu realno podbacila, ima dovoljno jak kapacitet da podnese svoju pogrešivost, i dovoljno vjere u sebe, da zna da se u tome nečemu može i želi u buduće odgovornije ili odgovorno ponijeti (sluteći da neće baš časkom transformirati sve svoje slabosti u sjaj).
Destruktivna samokritičnost nema za cilj uvidjeti istinu o nama, cjelovito, koliko nam je u našoj subjetivnosti dano vidjeti. Cjelovitost podrazumijeva priznavanje svojih i mana i vrlina, slabosti i kvaliteta. Destruktivna ili pretjerana samokritičnost ima za cilj naglašavati naše propuste, grijehe, mane, neuspjehe i uvjeriti nas u našu generalnu i nepromjenjivu neprimjerenost, neuklapanje i bezvrijednost. Ona je slijepa za ono dobro u nama, a ako i sazna da u nečemu jesmo bili solidni, uspješni, korisni ili dobri, ta će informacija vrlo brzo iščeznuti iz naše svijesti, ili će tajanstveni osobni saboteri učiniti tu informaciju smješno neznatnom i jadnom, da bi uopće ušla u „bazu relevantnih podataka o nama“, temeljem koje gradimo pojam o sebi.
Ponekad olako koristimo psihologijske pojmove, poput kognicije, samopoštovanje, samopouzdanje, samokritičnost, nefunkcionalna uvjerenja i slično, no svaka od tih riječi, odnosno procesi koje te riječi imenuju, imaju značajan utjecaj na naše zadovoljstvo sobom i životom. Eto, čak i fraza „zadovoljstvo sobom“ može se učiniti jeftinom, no i ona je u nama mali psihološki, emocionalno-misaoni entitet, koji je u živoj interakciji sa svim ostalim čimbenicima psihe i okruženja, te djeluje na nas.
Što, dakle, učiniti ako prepoznamo da u nama živi glasan i surov samokritičar?
Za početak, prihvati, tj. priznaj si da jesi osoba sklona samokritičnim samogovoru. Priznavanje onoga što je istina, makar i negativna, daje nam neki realni temelj, na kome se može graditi. Istodobno, kad si nešto priznamo, prestajemo muljati, bar sebe, i pretpostavila bih da smo tada manje reaktivni na tuđe insinuacije da smo takvi, kakvi smo saznali da jesmo.
Dalje, posvjestimo si činjenicu da održavanjem ili hranjenjem pretjerane samokritičnosti djelujemo na sebe nepovoljno i to u širokokutnim razmjerima. Ova posvješćenost, u najboljem slučaju će sama od sebe, a u najgorem, uz vaš svijesni napor, dovesti do pomnijeg praćenja vlastitog odnosa prema sebi, i biranja konstruktivnijeg načina gledanja na sebe, koji će uključiti cjelovito gledanje i samopodršku. Jer, ako pratiš kako postupaš sa sobom, shvaćaš da imaš izbor prema sebi postaviti se i drugačije? A, bitno je kako se postavljaš, jer ako odlučiš prema sebi biti nemilosrdan ili biti milosrdan, ti činiš značajnu razliku, koja za sobom povlači veći nemir ili veći mir. Šteta u moru nekontrolabilnih utjecaja ispustiti upravljanje ovime što je kontrolabilno, i dostupno. Uostalom, ako dobar šef može biti ok sa radnicima različitih kvaliteta, i ako dobra majka može biti prikladnog odnosa prema svoj svojoj, dobroj, naprednoj, nazadnoj i divljoj, djeci.
Zašto ti ne bi mogao, poput mudrog dobrog oca, prihvati sebe samoga kao voljenog sina, povremenog neotesanca?!
Za ono što vidiš da činiš krivo, ili nedostatno, preuzimi odgovornost i korigiraj se, makar malo, tj. onoliko koliko možeš. U nekim područjima dovoljna je odluka da se promijeniš, a neka područja su nam navikama i čudnim zakonitostima uma i fiziologije nedovoljno dostupna da se korigiramo. Kao da su otporna na promjenu i kao da smo mi nemoćni mijenajti se. Mijenjajmo ono što možemo. Već s time činimo dragocijeni pomak.
Svako korigirano postupanje, nastojanje odgovornog i etičnog ponašanja u poslu, odnosima, prema sebi, prema drugima, uzvratiti će većim mirom i zadovoljstvom, ili bar odsustvom nemira, i lijepo će se naći u našoj bazi sjećanja o nama samima, činjenica da smo si odgovornost i etičnost postavili kao vrhunske vrijednosti u djelovanju. Da, truditi se ponašati se odgovorno, i pažljivo prema sebi i drugima, najbolji su načini osiguranja životnosti u nama. Naravno, da nećemo uvijek biti nošeni zdravom motivacijom u tome smjeru, no, uz zdravu samokritičnost, moći ćemo izdržati pad motivacije i ponovno se vratiti na stazu.
Kada prepoznaš pretjerane glasne i opetujuće samokritične misli u svojoj glavi – sjeti se da one nisu istina, ili bar nisu u potpunoj mjeri istina o tebi. Dakle, istina o tebi ljepša je od poruka tvoga strogoga uma. Zar nije to lijepa spoznaja?
Istraži sadržaj svojih samokritika, zapiši ih, osvjesti ih i preispitaj njihovu točnost, odnosno njihovu iskrivljenost (npr. pretjerivanje, dramatiziranje grešaka, trivijaliziranje vrlina). Ako zločesta samokritičnost tvrdi da si bezvrijedan zato što npr. nemaš dijete, ili zato što nisi zaposlen, možeš tu tvrdnju (uvjerenje) redefinirati, na neki prihvatljiv i podnošljiviji, a istodobno točan način. Npr. „To što se osjećam bezvrijedno (zbog toga i toga), ne znači da jesam bezvrijedan i da nemam pravo na radost.“
Učini glasnijom ovu novu, afirmativnu i utemeljenu izjavu o sebi u svojoj svijesti, kako bi mogla konkurirati negativnom samogovoru, koji će se tu i tamo pojavljivati, jer teško ga se jednom zauvijek riješiti. Istodobno, vidi sa sobom, možeš li ignorirati samokritični govor uma, ili ga stišati u svijesti na razinu šuma. Možeš se samo sjetiti: „Ah, to je onaj moj šum koji vrti priču da ne valjam!“
Sjećam se jedne osobe koja se tužila da ju iscrpljuju stalne višegodišnje prepirke mentalnih glasova (misli) u glavi, koje su vodile bitku oko neke dileme. Osoba je bila svijesna dviju vlastitih strana, i u toj dilemi osjećala je imperativ da mora odlučiti sad i odmah oko te dileme. Misli su vrištale i stvarale psihičku i emocionalnu tenziju i osjećaj nemoći uz istodobni osjećaj hitnoće da se odluka donese. U konačnosti, u nemogućnosti da donese brzu odluku, osoba je odlučila prihvatiti da ima „intrapsihičku svađu i glasne zahtjeve“ u glavi, i odlučila da će odtrpjeti taj internalni fenomen, ali na način da će stišati ton tih misli, i ne im davati veliku važnost. Budući da su nebrojeni čimbenici međusobno povezani, pomak u ovome internalnome stavu, odmah je doveo do smanjenja psihičke „izluđenosti“. Ne, nije došlo do pada napetosti na nultu točku, ali je došlo do pomaka na bolje, do većeg mira. Trebamo u radu sa sobom cijeniti takve promijene u stupnju napetosti ili nelagode, pa vrednovati i biti zahvalan na svakoj promijeni koja nam uvećava mir i osobnu dobrobit.
U svakodnevici, otvori oči za dobro o sebi, poguraj se u neke konstruktivne male ili velike pothvate, ili bar se otkloni od ružnih ponašanja ( npr. ogovaranje, odugovlačenje…), budi odgovorn(ij)a i etičn(ij)a osoba, cijeni svoj trud, priznaj si ga, ne uveličavaj svoje slabosti, propuste ni neuspjehe. Ne umanjuj komplimente i neutralno-pozitivne činjenice o sebi, jer su one pomak prema pozitivi od slijepe stroge samokritike. A, kad ti um obznani ponovno da si luzer, usudi se posumnjati u to, usudi se sjetiti da je na djelu onaj tvoj stanovnik u umu: glasni dosadni dojmljivi strogi kritičar. Ili, ako negdje zaista jesi nešto ozbiljno kiksem izgubio – priznaj si peh, odtuguj u svome nemiru i žaljenju, ali se i vrati natrag u perspektivnost – jer na življenje smo pozvani, pa mu se valjamo – iznova vraćati.
Promatraj sebe cjelovito: osoba si sa slabostima, ali i sa vrlinama. Poznavanje sebe u tom smislu – naš je temelj – na kojem stojimo: naš identitet, bar aktualni. Nahrani se dobrim elementima svoje osobnosti i svojih iskustava, kako bi činjenica da negdje jesi OK, postala sastavni dio tvojeg bića, i kako bi te ta istina uščuvala od loma u naletima ružne samokritika. Samokritika, očekuj, mogla bi postajati nemilosrdnija nakon nekih novih podbačaja, jer će ih kritičar upotrijebiti protiv tebe/sebe, no prepoznat ćeš taj obrazac, i nastojat ćeš se držati, koliko će ti biti moguće, odvojeno i netaknuto od žalaca samoprijezira.
Ako te i zahvate dani negative, u kojima će ti se učiniti da nemaš utjecaja na njihovu snagu, preporučam dakle da izdržiš nelagodu, i kakvim samopodržavajućim porukama i činima, nastoj sebi pružati nešto okrijepljujuće. Npr. sjeti se da to što si upao u crnjak ne znači da će crnjak trajati vječno, već par dana, eventalno sati. Sjeti se da će ti nadolijevanje na samokritiku, samo produbiti osjećanje jadnosti i besperspektivnosti i sjeti se da istina iz crnih dana o tebi nije ni približna istini o tebi. Shvatit ćeš to uskoro, za dan, dva ili tri, kad ćeš izroniti iz crnog matrixa. Ako se već zatekneš u emocionalnomj „močvari“ za tih dana, okreni sve na šalu, npr. tvrdeći da se osjećaš kao „mokra krpa na smetištu“… A, kad izrnoniš iz „močvare“, kad se vineš sa „smetišta“ na svoje dvije zdrave noge – dobro osmotri i upij tko si ti, kada kritičar spava. To je prava istina o tebi. Osjeti je, ispij je do dna, da ti bar kao sjećanje bude dostupna za nekih drugih maglovitih mokrih dana. Da bude stvar neobičnija, zamijetiti ćeš: kad se osjećaš dobro, kad kritičar šuti – ti uopće nećeš imati svijest o tome jesi li dobar ili loš, jednostavno ćeš biti zadovoljan i miran i nećeš se zamarati pitanjem jesi li primjeren.
Ako bi stanja mraka i samoprijezira potrajali duže nego je „ukusno“, uključi se u neke kvalitetne odnose: prijateljske, kolegijalne ili obiteljske. A, naravno, u 18. Tjednu psihologije u Istri, ne bi bilo lijepo da propustim reći, da su i psiholozi značajni izvori podrške u okruženju, jer oni mogu i žele sa tobom biti prisutni u odnosu na način, koji je uvažavajuć, profesionalan i podržavajuć. A, kaže se da nas iskustvo viđenosti i tuđeg prihvaćanja i odobravanja, te zdrave komunikacije, liječi i obnavlja. Kad nema drugog, neka te okrijepi savjetodavni odnos sa odgovornim psihologom. I, psiholog bi učinio isto to! Jer, kako rekoh, plus – minus, od istog smo materijala sazdani.
Zapitajmo se, i ti i ja, koliko bismo radosnija, svjetlija, poletnija bića bili kada bismo uvijek izvrsnije čuvali svoju nutrinu od nasrtaja sumnji, krivnji, obezvrijeđivanja i bezperspektivnosti.
Idemo dalje: Samopodrškom protiv samokritičara!
Dubravka Ujčić Lukšić, prof. psihologije
